Nije Google kriv
Prije dvanaestak godina. Kuhinjski stol, tri školske torbe, laptop koji je zvučao kao traktor na uzbrdici i moja kći s izrazom lica kao da joj je netko otkazao ljeto. „Mama, ovoga NEMA na Googleu.“
Jednom sam rukom miješala grah, a drugom okrenula laptop prema sebi. U tražilici je pisalo: „rijeka duga europa“. Tri riječi i puno nade.
„Ima“, rekla sam. „Samo nisi dobro pitala.“
Kolutanje očima koje je uslijedilo moglo se mjeriti Richterovom ljestvicom. Tu sam rečenicu ponovila tisuću puta, uz razlomke, lektire i referate o Napoleonu. Danas ta ista rečenica ima ime, skupe tečajeve i ljude na internetu koji se zovu „prompt inženjeri“. Moja djeca to zovu mamina teorija. Ja to zovem: rekla sam vam.
Profesorica engleskog u Excelu
Da mi je netko prije deset godina rekao da ću raditi tablice za upravu, nasmijala bih se i ponudila ga kavom, jer očito mu nije dobro. Ja sam profesorica engleskog jezika. Moj odnos s brojevima bio je kao odnos s poreznom upravom: pristojan, kratak i po mogućnosti preko posrednika.
A danas? Pratim troškove i profitabilnost, slažem izvještaje, radim analize, dizajniram logotipe i letke, gradim web stranice i pišem tekstove. Ponekad sve to prije ručka. Bez umjetne inteligencije ne bih radila ovaj posao, i to ne kažem iz skromnosti.
Najveći šok bio je Excel. Tablice koje se danas otvaraju svako jutro imaju formule, kontrolne zbrojeve i same se preračunavaju. Kad mi je šef prvi put rekao „ovo je odlično, tko ti je ovo složio?“, okrenula sam se da vidim misli li na nekoga iza mene.
ChatGPT i moja nećakinja od pet godina
Počela sam kao i svi, s ChatGPT-om. Prvih mjeseci bili smo kao novi par: sve je bilo savršeno, sve je znao i uvijek je imao vremena za mene. A onda je jednog utorka počeo izmišljati.
Pitala sam ga za jedan propis. Dao mi je članak zakona, broj, stavak, sve s mašnicom. Članak nije postojao. Kad sam mu to rekla, ispričao se i dao mi drugi članak. Koji također nije postojao.
Tad sam shvatila na koga me podsjeća. Na moju nećakinju od pet godina. Kad je pitaš tko je pojeo sve kekse, pogleda te ravno u oči, s mrvicama još na bradi, i kaže: „Medo.“ Plišani medo. Koji nema usta.
Pa sam prekinula. Bez drame i bez poruka u ponoć. Prešla sam na druge alate i tek sam mu se nedavno vratila, ali sad zna gdje mu je mjesto: član ekipe, ne glavni.
Svaki AI ima svoj posao
Danas imam ekipu kao pravi mali ured. Jedan AI mi piše kod, drugi tekstove, treći radi fotografije. Ne miješam im poslove, kao što ni računovođi ne bih dala da mi ožbuka zid. Može on to probati, ali ja bih gledala s pristojne udaljenosti.
Najbolje rade kad ih posvađam. Jedan napravi stranicu, drugome je pokažem i kažem: „Budi kritičan. Reci mi što ne valja.“ Onda gledam kako jedan AI drugome objašnjava zašto je gumb na krivom mjestu. Brat kaže da sam napokon našla nekoga tko se svađa umjesto mene.
Na kraju sve složim ja. Ja ispravim, ja provjerim, ja potpišem. Alati su ekipa, ali odgovornost se ne dijeli.
Zašto kolegici laže, a meni rijetko
Kolegica s posla ima stalnu temu za kavu: „Claude mi opet laže.“ Krivo zbroji, izmisli podatak, ponudi izvor koji ne postoji. Isti alat koji ja koristim cijeli dan.
Jednom sam joj zavirila preko ramena. Na ekranu je pisalo: „napravi tablicu troškova“. I to je bilo sve. Četiri riječi i puno nade. Kao moja kći i Google, samo dvanaest godina kasnije.
Tada AI mora pogađati sve ostalo: koje kolone, koja valuta, s PDV-om ili bez, što ako neki podatak fali. I pogađat će. Uvjerljivo, uredno i s tablicom koja izgleda kao da ju je složio revizor.
Ja mu zadam okvir. Tko sam i za koga radim. Što točno trebam i u kojem obliku. Što ne smije dirati. Brojke neka računa programski, ne napamet. Izvore biram ja. I najvažnije: ako nešto ne zna ili ne može provjeriti, neka mi to kaže, a ne da mi priča o plišanom medi.
Griješi li meni? Griješi. Rjeđe, i uhvatim ga prije nego što greška ode dalje. To nije talent. To je navika.
Tri pravila koja vrijede i za Google i za AI
Zadaj okvir
Tko si, što trebaš, za koga i u kojem obliku. Što manje AI mora pogađati, to manje izmišlja.
Dopusti mu da kaže „ne znam“
Izričito napiši da ne smije izmišljati brojke, izvore ni činjenice. Bolje prazno polje nego lijepa laž.
Ne vjeruj na riječ
Provjeri zbrojeve, traži kritiku od drugog alata i pročitaj prije nego predaš. Potpisuješ ti, ne AI.
Mama je ipak bila u pravu
Nedjeljni ručak, prošli vikend. Kći se žali da joj AI piše gluposti za seminar. Ostali za stolom kimaju glavom, svatko ima sličnu priču. Ja sam samo nastavila rezati pečenje.
„Pokaži mi što si ga pitala.“
Pogledala je u mobitel, pa u mene, pa opet u mobitel. I onda je, prvi put u dvanaest godina, izgovorila rečenicu koju sam čekala: „Dobro, mama. Nisam dobro pitala.“
Google je uvijek imao odgovor, samo je trebalo znati pitati. AI ima još više odgovora, i dobrih i izmišljenih, pa je pitanje važnije nego ikad. Ako vam AI izmišlja, nemojte ga odmah baciti kroz prozor. Prvo pogledajte što ste ga pitali.
Kasno, ali ne prekasno
U web dizajn sam ušla kasno, u pedesetima, baš u vrijeme kad je pola interneta tvrdilo da će AI ionako sve raditi sam. Realno, zašto bi za mene uopće bilo mjesta? Mlađi znaju više, brži su i ne trebaju naočale da bi pročitali kod.
A onda pogledam brojke. Od lipnja 2025. do danas napravila sam nekoliko desetaka web stranica: za prijatelje, za posao koji radim i za vanjske klijente. U portfoliju ih je tek nekoliko, jer posla ima više nego vremena za ažuriranje vlastite stranice.
Nisam to napravila unatoč AI-ju. Napravila sam to zato što sam ga naučila koristiti. Isto ono pitanje s kuhinjskog stola, samo s više koraka.